Nakon tragedije u Jablanici zbog obrušavanja kamenoloma u kojoj je život izgubilo 18 osoba, nakon Fojnice i činjenice da su poplave uzrokovane i nelegalnom gradnjom objekata, gotovo u isto vrijeme svjedočimo pokretanju klizišta koji prijeti da ugrozi veliki broj kuća i života u Sarajevu. Svjedočimo i tragediji u Novom Sadu gdje je obrušavanje željezničke stanice prouzrokovalo smrt 14 nedužnih osoba. U različitim djelovima Bosne i Hercegovine i Srbije iznova se dešavaju tragedije sa istim potpisom za koje ponovo niko ne odgovora i iz kojih, kao društvo, ne izvlačimo pouku.
Često ignorišemo činjenicu da nam se sve totalno raspada, svjedočimo, malo se oglasimo, spustimo glavu i krenemo dalje, svjesni da samo iščekujemo novu katastrofu. Spustimo glavu jer smo izgubljeni kao društvo i poraženi zbog straha koji osjećamo, koji nam ne dozvoljava da ustanemo i izborimo se za pravo na život u normalnom i mirnom okruženju. Dešava se totalno odustvo empatije gdje je postalo nenormalno stati u zaštitu slabijeg, ukazati na nepravdu, a društveno prihvatljivo ignorisati i gledati isključivo „svoja posla“, nesvjesni da je stane u društvu upravo „posao“ svih nas. Nastavljemo putem koji nas ne vodi na dobro. Putem na kojem nas vodi strah, putem na kojem maloljetnici dojavljuju bombe, na kojem djeca postaju ubice, a dileri i lopovi nam vode društvo. Putem na kojem konstantno nedužni i časni stradaju.
Sve se to dešava u isto vrijeme dok se predstavljamo kao veliki vjernici, muslimani, pravoslavci i katolici, a ustvari smo jako daleko od Boga. Dok se zaklinjemo u svete knjige i strah pred Bogom, u isto vrijeme nemamo hrabrosti otkloniti strah od ljudi i čista srca ustati protiv raspalog sistema. Nemamo hrabrosti ustati protiv umornih, istrošenih, nesposobnih likova u Bosni i Hercegovini i Srbiji koji nas dijele i ubijaju.
U svom strahu često izbjegavamo i pomisliti na osobe koje više nisu s nama. Izbjegavamo zamisliti pogled samohranog oca iz Jablanice kojem je poginula žena ili djevojčice od 7 godina iz Novog Sada koja nije imala priliku da nastavi živjeti.
Istinska sloboda i prilika za opstanak počinju onog trenutka kada pobijedimo strah. Samo ljudi čija je duša slobodna mogu podići spuštenu glavu, ustati i stati na crtu lopovima i poltronima dok ih ne srušimo i pobijedimo. Bol koju osjećamo zbog Jablanice, Novog Sada i svih tragedija koje nam se dešavaju i koje pokušavamo zaboraviti će, ukoliko budemo spuštali glavu, doći opet u još većem obliku. Bol će svakog dana će biti sve jača dok ne dođe po sve nas, a tada će za strah biti kasno, a sloboda će biti nedostižna.
Zato je važno, dok čitamo vijesti koje nas okružuju da zastanemo, promislimo, podignemo glavu, ustanemo i borimo se, jer su sloboda i borba posljednje što nam još nisu uzeli.
Za kraj, gledajući u budućnost, budimo svjesni da korumpirani, diktatorski i nesposobni režimi u Bosni i Hercegovini i Srbiji imaju mnogo toga zajedničkog. Baš kao što je zajedničko svima nama da živimo na istom prostoru, da se povezujemo i gradimo budućnost, tako je i njima zajedničko da nas lažu, dijele, ponižavaju i na kraju ubijaju. To rade i sada dok nas uvjeravaju u sigurnost rudnika litijuma na Majevici i Loznici, dok nas vraćaju u prošlost i dok nam prijete nesigurnom budućnosti.
Od društvenih mreža, preko obrazovanja, društvenih normi do državne uprave, sve ono što je nenormalno postalo je normalno. U takvom okruženju, pravda, sigurnost, moral i istinske vrijednosti sve teže opstaju. Da li ćemo imati šansu za lijepu budućnost na našim ognjištima, ovisi od odgovora na pitanje: Imamo li hrabrosti podignuti glavu, okrenuti se oko sebe, dati podršku drugom i na kraju ono najvažnije, imamo li hrabrosti pobijediti strah?